Ne bih znala za ovo da mi dečko nije pružio Jutarnji list. Ne zanimaju me inače novine i vijesti poput ove. Zašto bih se zamarala time što si je netko propucao nogu?

Mislim, nije mi ni zaključak novinara neko otkriće. Zbog toga sam glasala za EU. Nemamo kulturu koju bi nam EU mogla uništiti. 

Jutarnji list, 28. siječanj 2012., komentira Ante Tomić:

"Teško je zaista odreći se lijepih običaja naših djedova. Jedan je drugi euroskeptik, na primjer, na dan referenduma na Kamešnici s bosanske strane sam sebi u lovu prostrijelio obje noge. Helikopter Gorske službe spašavanja po olujnoj ga je buri jedva izvukao iz planine i prevezao u bolnicu, gdje su se dva kirurška tima čitavih pet sati trudila da ga spase od dvostruke amputacije. Kad se ujutro probudio iz anestezije i ugledao stopala gdje su i jučer bila, siromah se gotovo rasplakao od sreće.

To je svjetla strana ove priče. Pogledajmo, međutim, njezino naličje. Nesuđeni je kripl bio a) u krivolovu, b) na teritoriju druge države, a puška kojom se teško ranio bila je c) automatska i d) napunjena dum-dum mecima. Zbog c) i d) je uostalom sebi i napravio takav belaj da su ga cijelo popodne dvije ekipe sastavljale. Da je imao običan lovački karabin što hice ispaljuje pojedinačno, prošao bi s jednostavnom prostrijelnom ranom koja bi se možda dala sanirati u hitnoj, ali ne, njegova je strojnica rešetala dok se nije ispraznio okvir. Rafalno mu je skašila kosti municijom koja je upravo i napravljena za plemenitu namjenu pretvaranja kostiju u kašu."

"Što bismo mogli izgubiti u Europi? Kako bi, zaboga, išta moglo biti gore od ove mračne, glupe i divlje vukojebine u kojoj tipovi iz kalašnjikova nabijenih dum-dum mecima rafalima pucaju u zečeve?"

Ne znam hoće li se Ante ljutiti na mene ako vidi kako prepisujem nj. riječi po internetu. Ugl., ovaj link na lovca mi se ne da stavljati. Upišite u google samo: lovac, obje, noge.

Ono što mi je fascinantno, a nažalost tek u ovom posljednjem trenutku uređivanja teksta upalo u oči, je to što nigdje nisu, po ovim internet portalima, istaknuli da je riječ o krivolovcu, a ne lovcu!!! Biti lovac je ok. Lovci uz lov običnom puškom, za što treba biti spretan i oštrog oka, pomažu životinjama da prezime. No, ovaj tip, Petar Gušić, nije lovac!!!

Hvala što ste spasili noge budali koja će opet u krivolov sa automatskom puškom. Možda ovaj put raznese noge i "kolegama". 

Ovdje imate kviz: footprint

Ovdje neke smjernice: LINK

Mene već neko vrijeme brine ova zima, tj. proljeće u 1. mjesecu.

Nema snijega, nema hladnoće. Čudno neko vrijeme. Baš da se čovjek zapita: "Nismo li nešto opako zajebali?"

Profesorica biologije u srednjoj nam je govorila da to auti nisu krivi, a ni sječe šuma. Govorila nam je da je to jednostavno tako i kako je Zemlja već imala svojih promjena hladno - toplo.

Meni je majka pričala kako se prije samo 50-100 godina Kupa znala zalediti toliko da su i konji sa prtljagom mogli proći na drugu obalu.

Seljacima slaba zima znači manje uroda jer nametnici prezime i pojedu sjeme.

Što vama znači ovakva zima? Je li vam ugodno ujutro vidjeti sunce ili se pitate zašto nema zime?

Jbg, gdje je nestala?

Američki alternativni rock bend osnovan u Bostonu, Massachusetts, 1986-e. Bend čine Black Francis (vokal, ritam gitara), Joey Santiago (vodeća gitara), Kim Deal (bas, vokal) i David Lovering (drumovi). Dok su u svojoj zemlji postigli tek osrednji uspjeh puno su uspješniji bili u Britaniji i drugim zemljama Europe. Bend se razišao 93-e, ali se ponovno ujedinio 2004-e.

Stil glazbe sadrži elemente indie rocka i surf rocka. Black Francis je glavni tekstopisac i pjevač. Piše tekstove pjesama obično o vanzemaljcima, nadrealizmu i biblijskom nasilju.

Bend je puno utjecao na alternativni rock 90-ih, iako su se razišli prije nego što im je to moglo donesti neku korist. Zahvale i priznanja fana Kurt Cobaina njihovom utjecaju na Nirvanu, kao i druga slična priznanja drugih bendova, pomogli su Pixiesima sljedećih godina vraćanju popularnosti što je dovelo do rasprodanih turneja i ponovnog okupljanja 2004-e.

Moj slobodan prijevod, a izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/Pixies

Albumi:

Come On Pilgrim (1987),
Surfer Rosa (1988),
Doolittle (1989),
Bossanova (1990),
Trompe le Monde (1991).

Meni je najbolji Doolittle. Ne znam koju bih stvar izdvojila. Sve su jednako dobre, ali evo s čime sam počela moju eru slušanja Pixiesa: Hey i Gouge Away (linkovi vode na youtube).


S lijeva na desno: Black Francis, Kim Deal, David Lovering (sunčane naočale), Joey Santiago. 

Ja sam majstor.

Prvo poglavlje: internet.

Ovako:

1. forum.hr - nema nekih rasprava. Najčešće do izražaja dolazi egotrip kod ljudi. Koristan je samo kada treba doći do informacija. Loše mjesto za opuštanje. Ljudi su uglavnom nadrkani.

2. lokalni forum - nema spasa. Admini ne žele promijeniti baš ništa.

3. drugi lokalni forum - premalo ljudi

4. ovaj blog - premalo ljudi

5. chesscube - čudni ljudi. najbolje je samo šutjeti, tj. ne pisati i samo igrati

6. facebook - ne nudi puno

7. glazbeni-forum.com - okuplja se nekolicina muških. Teme su uglavnom neozbiljne, kao i sami forumaši. Ostalo vrijedi što i za forum.hr

8. index.hr - nedorađen

9. ostala mjesta - slabo posjećena ili nekvalitetna

Zaključak: Prestati trošiti vrijeme na bilo kakav oblik komunikacije s ljudima preko interneta ili to vrijeme skratiti maksimalno.

Slušam danas dok čekam u knjižnici dva starija gospodina.
Pričali su o EU nakratko.
Tj., nisu pričali o EU nego su samo rekli da zašto su se borili 91.-e za suverenitet da bi sada ušli u EU i da će svakako glasati protiv.
Drugi je rekao još kako će ako i uđemo u EU ona brzo propasti.
Prvi je "pametno" zaključio kako su se Francuska, Njemačka i Britanija već odvojile, a mi s Balkana ćemo biti druga, manje vrijedna skupina. Prema tome, nastavlja on, mogli smo se tako uključiti i prije rata u EU pa do rata ne bi ni došlo. 
Kako u RH živi većinom staro, umirovljeničko stanovništvo pretpostavljam da će se starčeki pobrinuti da daju svoj glas protiv kako bi učinili još jednu posljednju glupu stvar prije smrti. Nisu dovoljno učinili za života da unište budućnost nama mladima nego moraju još malo zapapriti.

 

Hell yeah. Volim ovu državu. 

Glupost krasi sve ljude,
Mozgu svakom,
Stanovnik ona bude,
I neprijatelj istom.

Naše živce vežu niti
Što rastavi moda zla,
Svi će ljudi glupaci biti,
Svak' to sada zna.

Nevolja ta ružna,
Zašto li, oh, nam se desi,
Sreća to je tužna,
Glup svakako jesi.

Da, baš svako je biće
Nemoj me klat',
Da što te se tiće,
Glupo, to moraš znat'.

Kako meni pjesme ne idu baš, a ova je sklepana bez puno truda i sa nula talenta, molim da mi ostavite svoje verzije dolje pa ću neku drugu koju izaberem staviti odmah pokraj ove uz link na vas i vaš blog. Naslov neka bude isti.

:)

Oprez. Ako ste lošeg raspoloženja sljedeći tekst bi vas mogao odbaciti još dublje u loše rasploženje.

Često razmišljam o vremenu.

Teško je to sve shvatiti. Ni znanost još ne zna kako bi točno objasnila vrijeme. Postoje teorije, jednadžbe, pretpostavke. Po definiciji iz područja fizike:

"Vrijeme (simbol t) je fizikalna veličina kojom se mjeri trajanje nekog događaja, a samim tim i trajanje nekog kretanja. Nakon Einsteinovih radova, vrijeme postaje dimenzija prostora, koja se dodaje na prethodne tri dimenzije, čime prostor postaje četvorodimenzionalan. Samim tim dolazi do njihovog sjedinjavanja u termin prostorno-vremenski kontinuitet (prostorvrijeme). Nakon toga slijedi ideja koja postaje zastupljena, a to je da je kretanje u vremenu jednako moguće kao i kretanje u prve tri dimenzije."

Izvor: hr.wikipedia.org

Kako bi izgledalo zaustavljeno vrijeme? To si ne mogu zamisliti.

Ako postoji prostor postoji i vrijeme. Kako izgleda ne-prostor? To si isto ne mogu zamisliti.

Samo moje vrijeme?

Sjećam se da sam bila dijete. Možda sam imala 13 godina. Šetala sam po travi i razmišljala kako se večine vremena koje provodim na neke radnje, bilo što, neću sjećati. To me činilo tužnom tih dana. Činjenica da se pola svog života neću sjećati jer nam mozak jednostavno nije tako uređen je zastrašujuća. Bili bi smo zbunjeni, neuravnoteženi, nesposobni za hrpu poslova, kada bi smo se svega sjećali.

Pamtimo najvažnije trenutke, a one manje važne zaboravljamo. Ne postoji ni jedan sasvim nevažan trenutak koji bi bio povlašten i koji bi naš mozak odlučio ipak zapamtiti, ako ga na to ne natjeramo.

Zbog toga sam taj dan odlučila napraviti ustupak i dati prednost jednom nevažnom trenutku mog života i odlučila sam da ću u memoriji svog mozga napraviti mjesta za još barem nekoliko takvih trenutaka. Dala sam si obećanje da ću se tog trenutka prisjećati svaki put kada budem razmišljala o vremenu. 

I eto. Taj trenutak je ostao zabilježen. Barem dok ne postanem senilna ili ne umrem. 

Opis trenutka ide ovako:

Hodam livadom i brojim svoje korake, okrećem se za koracima, zamišljam sebe na istom mjestu sekundu ranije i razmišljam o tome kako se nikada više neće ponoviti korak kojim sam zgazila točno određene vlati trave, na taj određen način. Travu mogu gaziti svaki dan, ali ta sekunda, taj datum i to vrijeme će ostati u prošlosti jer vrijeme ne stoji.

Kada bih odlučila zapamtiti ovaj datum, 17.1.2012., 14:29 h vjerojatno bih i to uspjela zapamtiti, ali neću. Ovaj trenutak ću ostaviti na milost i nemilost. Vjerojatno ga se neću sjećati. 

Pa i čitavog života se na kraju neću sjećati, a vrijeme ne čine moj mozak i moja sjećanja. Vrijeme je tu oko mene i ne postoji ogromni cd koji bi snimio sva događanja u vremenu.

I dalje ne mogu shvatiti što je vrijeme, a oslanjam se na svoja sjećanja kao na markice koje me podsjećaju koliko je vremena prošlo i koliko je ono neuhvatljivo. Nema trenutka u kojem će se vrijeme zaustaviti. Postoje samo markice i držim ih se kao što se slijepac čvrsto drži svog štapa. Ne puštam ih jer je teško kretati se kada ne vidiš kuda ideš i kako stvari zapravo izgledaju.

Zagreb

Još cca sat vremena i doći će doma. Na poslu je od 9 h ujutro. Tako radi svake nedjelje. Mora odraditi jedan dan u tjednu cijeli kako bi imao jedan dan slobodan.

Nazove me 3-4 puta na dan, na 5 min, u pauzi i pita što radim i kako su ptice.

Odgovaram kako ne znam koji bih film gledala jer su mi svi dosadni. 

Gnijezdim se po krevetu do 10 h ujutro, a onda pustim ptice.

Popila sam danas dva čaja i dva mlijeka s medom. Pojela pola pileta, bez udova, znači samo bijelo meso.

Pogledala film. Dosadna komedija s Tom Hanksom i Juliom Roberts: Larry Crowne.

Ptice se nisu dale u kavez pa sam ih pustila da čekaju dok ne ogladne. Glad je jača od želje za slobodom (slična stvar kao s Hrvatima). 

Cijelo mi je vrijeme hladno pa se pokrivam tankom dekom. Upaljene su dvije žarulje od 40 W. Jedna meni da si ne naprežem oči uz računalo, a druga pticama da si vide jesti.

Tv ne palim jer mi je sve dosadno.

Imam kutiju marlbora. Loše cigarete, a skupe. Ovo je zadnji put da smo ih kupili. Sigurno.

Nije mi se nitko javio osim mame i kolegice koju zanima nešto za faks. Sitnica.

Na forumu je dosadno. Nema mi najdražeg forumaša pa se sve čini glupim.

Ne puštam glazbu već neko vrijeme. Dosadila mi je.

Ne čitam i ne učim, nemam hobi i ne trčim.

Nerad zatupljuje i sve se čini dosadnim.

Kada bih imala posao bilo bi drugačije.

No, ne tražim ga.

Jbg.

• Grad Split
• Ima 22 godine
• Otac branitelj
• Studentica filozofsko-teološkog studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu.
• Donedavno bila član udruge "Volim Hrvatsku - Ne u EU"
• Organizatorica, uz Anitu Barišić, prosvjeda podrške Tihomiru Purdi i svim progonjenim hrvatskim braniteljima na splitskoj rivi, u siječnju 2011. godine.
• Gađala HDZ jajima u Omišu, 19.03.2011.
• Skinula zastavu EU sa zgrade Banovine, tj. zgrade gradskog poglavarstva u Splitu, u travnju 2011. godine.
• Uhićena netom prije gay parade u Splitu prošle godine, 11.06.2011.
• Ovaj petak, 13.01.2012. skinula i podrapala improviziranu zastavu EU nakon što je izašla sa saslušanja na splitskom Prekršajnom sudu.

(Podatci preuzeti iz medija. Ako je nešto netočno obavijestite da ispravim.)



Kao prvo, reći da je ovo umjetnički performans nema smisla. To je borba za vlastita uvjerenja ili nešto tome slično.

Druga stvar, svi koji njen tekst (koji je djelomično čitala s papira) smatraju argumentiranim bi se trebali zapitati: "A što da je Hrvatska ista kakva je, ali prošlosti neobilježene ratom?"

Valjda vam je svima jasno kako EU nije odgovorna za Domovinski rat. Prema tome, uvlačenje branitelja, krvi, UN-ovaca (koji nisu mogli ništa) i sl. nema logike. Generali moraju odgovarati zbog toga što su pojedini vojnici, pod njihovom nadležnošću, počinili zločine. Za to su opet krivi Srbi zbog kojih smo morali u rat, a ne EU.

Kakve veze gay pride ima s ičim bitnim po društvo, naše gospodarstvo, situiranost, kulturu i razvijenost?

Znači, koji bi to bio argument protiv EU da rata nije bilo? Kako su jedino to njeni "argumenti", a smatram ih nevažećim jer EU sa time nema puno veze (osim ako niste poklonik teorija zavjera i mislite da su u EU vanzemaljci),  jedini logični zaključak koji se nameće je kako joj je čitav performans besmislen.

To što smo manja država i što nećemo imati ni 1 % zastupnika također nema veze jer ostat ćemo manja država i bez EU. To se neće promijeniti. Vrijeme osvajanja teritorija je iza nas, ostavljeno još u sedmom stoljeću.

Btw, moji su se isto borili u ratu, ali ne mislim pritom da ćemo očuvati Hrvatsku neulaskom u EU. Hrvatske zapravo i nemamo, a potratili su je naši ljudi. Što to govori o samim Hrvatima?

Kristina Ćurković

Bilo je to jednog sunčanog dana.

Šalim se, nije bio sunčan dan. 

Bilo je to prošli mjesec i bilo je hladno. Moj ujak se već neko (duže) vrijeme spremao peći rakiju. Za rakiju su vam potrebne jabuke, mljevene, u koritu, koje čekajuć' sreću nadrapaju jer ih, I guess, gljivice pretvore u alkohol (alko'olno vrenje). Tu se dodaje šečer, a onda ih se kuha (destilira), ili tako nešto. 

Uglavnom, moj ujak je stavio na peć poveću količinu vode, oko 20 litara, u jedan veliki lonac. Rekao mi je da pazim na to. Vratio se iz sela, malo smušen od rakijinih para koje je u razgovoru sa seljanima tu večer negdje upio (as usual). 

Pokušao je sam podići lonac, ali avaj, lonac bijaše pretežak. Odlučila sam mu pomoći rekavši da primi za jedan rub, a ja ću za drugi. I tako smo krenuli nositi lonac nekih 10 - 15 metara do bačve sa jabukama. Ali avaj!  - Lonac je bio do vrha pun i mi smo se žurili. Voda se (ne baš kipuća, ali ni mlaka) razlijevala sa strane, napunjena do vrha lonca. U jednom trenutku veći dio vode se izlio meni na ruku. Više nisam mogla trpjeti tu vrućinu i morala sam, avaj, ispustiti lonac. 

Voda se proli, a s njom i šečer. Ujak se razljutio i hitio lonac u stranu. Ja sam se onako opečena po ruci isto razljutila i što sam učinila!?

- Lupila sam metalni lonac u onaj stražnji dio svom snagom kao da udaram nogometašku loptu. 

U prvi čas ništa nisam osjetila. Nakon pola sata palac noge je nabubrio (da, k'o grah). Tu večer nije boljelo već sam osjećala tek neku toplinu koja je prolazila naoteklim dijelom palca. 

Sutradan noga je vraški boljela. Prekosutra isto. To je potrajalo nekih tjedan dana. Kasnije se bol javljala samo kada bih puno hodala. Posljedica je ta što zadnji zglob, točnije zglobić, ne mogu savinuti. 

Otišla sam doktorici prije tjedan - dva i rekla mi je da se tu ne može puno učiniti. Dala mi je uputnicu za snimanje. Još nisam otišla snimiti palac jer je to na drugom dijelu grada i idem tek ovaj ili sljedeći tjedan.

Nezgodno je to sa malim nožnim prstima. Oni nisu popravljivi tako lako. Nikada nisam ništa slomila. Mislim da ni sada nije ništa slomljeno, ali iz nekog razloga taj fakin zglob ne mogu savinuti.

Prijateljica mi je imala sličnu stvar sa palcem na ruci. Nešto se dogodilo tetivi i ona nije mogla savinuti palac. Morala je par puta na dan vježbati micanje tog palca. Ozlijedila ga je na tjelesnom kada je lopta krivo sjela na palac. 

I onda kažu da se djeca trebaju baviti sportom! Ah, ta današnja profesorčad. 

Nemojte nikada, ali baš nikada, udariti metalni objekt nogom iz sve snage! Slomit ćete kost palca za koju medicina još uvijek nije našla rješenje! Možda jednog dana znanstvenici izume digitalizirani palac, ali dok to otkriju moj palac će biti fosilizirana tvorevina integrirana na kamen negdje tamo daleko u bijelom svijetu. 

Možda budućim naraštajima ljudske vrste moj palac pomogne u otkrićima što su ljudi 21. stoljeća radili kada im je bilo dosadno.

It'll never be the same! :'(